петак, 29. април 2016.

Mito Travar: Raport iz Londona

                            Foto raport iz Ujedinjenog kraljevstva
                                   
                                       LONDON CALLING

Nije samo kurvin, nego i kurvin i svetački, i kraljevski i pučki, i tuđi i svoj, pristanište svakojakog bluda i raspojasanosti, ali i ropskog rada i izginuća. O Milvolu i Kanari Vorfu, o Kitu Stefordu i Margaret Tačer, o Kemdenu i somu iz Temze, o Tube-u, pabovima, Sohou i Fantomu iz opere, o gradu koji treba pamtiti ne samo po Big Benu i selfiju iz rashodovane crvene govornice.

Piše: Mito Travar


 „Šta ćeš na Čelziju, ionako nećeš ući, otiđi na Milvol, čovječe, to je pravi engleski fudbal!“
Ovim riječima mi je autor bloga „Preko Drine“  nedvosmisleno poručio šta misli o mom gotovo mjesec dana dugom, a jalovom nastojanju da prije odlaska u London isposlujem akreditaciju za meč na „Stemford bridžu“, u ljutom premijerligaškom okršaju sa Mančester Sitijem. Cijeneći da o sportu, pogotovo fudbalu, zna kudikamo više od mene, poslušao sam. I nisam pogriješio. Džaba su me pojedini zdravorazumni Englezi strašili da neću izvući živu glavu s meča, da niko ne ide sam na Milvol, da mi taj hazard stvarno nije potreban...Sve je, naravno, prošlo bez problema, umnogome zahvaljujući Karlu, atipičnom fanu Milvola koji je na putu do utakmice čitao Uelbekovo „Pokoravanje“. Pokazao mi je gdje da kupim kartu, upoznao me sa grupom navijača, a onda smo svi zajedno ušli na „Cold Blow Lane Stand“.

„Go fuck your mother! Give him a ball, you fuckin' bustard! You're all fuckin' pricks!“
Tako je armada par hiljada naoštrenih, nerjetko vremešnih navijača ozloglašenog kluba sa „Den“-a, ispraćala gestove sudije, igrača protivničkog Flitvud Tauna, ali i svojih miljenika kad ne znaju šta će s loptom. Damari nekadašnje huliganske slave se i danas mogu osjetiti, ali samo ako Milvol ispraši neki značajniji tim iz Lige 1. Za Flitvud je bilo dovoljno uvaljati jedan komad. I zapjevati „No one likes us, we don't care“.

Doživljaj na „Den“-u je bio, zapravo, kraj jednog vrlo inspirativnog i korisnog putešestvija po gradu koji i nije grad. London je više, onako, kao planeta. A sve je počelo na Kanari Vorfu, gdje je smještena zgrada Rojtersa. Pardon, Tomson Rojtersa, od kada se 2008. godine prisajedinio sa kanadskom korporacijom.

Novija istorija kaže da su se njemačkim bombarderima, u Drugom svjetskom ratu, Kanarsko pristanište i kompletno Pasje ostrvo, zbog svog oblika viđenog iz vazduha, toliko sviđali da su se na njih redovno „istovarali“. 
Prvi pisani podaci za ovaj dio grada se vezuju za početak 16.vijeka, a unazad 20 godina Kanari Vorf je postao ono što je Volstrit u Njujorku. Dokove i skladišta je zamijenila džungla od stakla i betona, umjesto lučkih radnika sada japiji jurcaju za karijerama, a milijarde se obrću u vrtlogu bankarskih, konsultantskih i osiguravajućih usluga. Mnogi tu i propadnu. Oni koji uspiju, uglavnom žive kao mali bogovi. Recimo, Ukrajinac koji je i projektovao kompletan taj arhitektonski džumbus. Sve je tu: „Barclays“ - najjača engleska banka, za njom „J.P. Morgan“, „Northern Trust“, HSBC, KPMG i sijaset znanih i neznanih akronima, koji nama ništa ne znače.

Kit Steford ne voli akronime. Kaže da oni zbunjuju ljude i ne govore ništa. Voli da analizira ekonomska kretanja na svjetskom tržištu, da pije pivo i da se druži sa Balkancima, između ostalog i zbog toga što mu je sin oženjen Beograđankom. Živa legenda Rojtersovog finansijskog novinarstva, 68-godišnji bivši dopisnik iz Vašingtona, Japana, Singapura, Argentine i vjerovatno najbolji predavač kojeg su u ovoj agenciji mogli angažovati, ponosan je na to što mu je Margaret Tačer skuvala čaj dok ju je intervjuisao, a o njenim, u narodu užasno nepopularnim ekonomskim reformama, ima pozitivno mišljenje. Teško da će ijedan novinar kod nas dočekati da mu premijerka makar plati, a kamoli skuva čaj, mada ko zna, ako i ona nastavi sa reformama...

Kao i kod nas, i u Londonu se novinari, nakon posla, opuštaju u kafani, odnosno pabu. Naravno, ima i onih koji poslije posla džogiraju, ali oni su, srećom, u manjini. Jedan od vrlo popularnih, ali i poučnih pabova je „George“, kod London Bridža. Kažu da je tu još Šekspir dolazio i za nekim od stolova kitio svoje drame i sonete. Uistinu, enterijer je gotovo konzerviran, a vlasnicima, kojih je od Šekspirovih dana bilo poprilično, zabranjeno je da bilo šta mijenjaju. Naravno, osim točilica za pivo, koje su sada osavremenjene.

Kad ste već kod London Bridža, šteta je ne baciti pogled na taj most koji je nekako zasjenjen popularnošću mnogo poznatijeg Tauer Bridža. London Bridž, ovaj novi, izgrađen je 1973.godine na mjestu starog koji je podignut 1729. Kada se svjetla noću popale, ako je vedro, sa siluetom čuvene anglikanske katedrale St.Paul-a u daljini i vozačima kajaka u blizini, London Bridž postaje vrlo romantično mjesto, čak i za one koji su operisnai od romantike. Naravno, i Tauer Bridž je atrakcija koju ne treba propustiti. Redizajniran je više puta, a poznat je po tome što se njegova konstrukcija, doduše ne tako često, diže i spušta, što omogućava prolaz brodovima. Odmah uz Tauer Bridž se opružila i London Tauer, tvrđava čiju je izgradnju započeo Viljem Osvajač, a bedemima je opasao famozni Ričard Lavlje Srce. Mnogi su viđeniji Englezi u ovoj tvrđavi mučeni i skončali, a danas je poznata po tome što se u njoj čuva kraljevska kruna Elizabete Druge.
Ako niste ljubitelj opštih mjesta, onda možete i preskočiti slikanje u crvenoj telefonskoj govornici. Tu fotografiju, iz nekog razloga, imaju svi koji se vrate iz Londona, iako većina govornica uopšte ne radi. Drugo londonsko opšte mjesto, Big Ben, kao dio Vestminsterske palate, u kojoj je sjedište Parlamenta Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, vjerovatno ne bi trebalo preskočiti, pogotovo što ako se okrenete za 360 stepeni možete ovjekovječiti ili se provozati Londonskim okom, najveći panoramskim točkom u Evropi, visine 135 metara. Ne zaboravite otići do Vestminsterske opatije (Westminster Abbey), po kojoj čitav ovaj dio grada i nosi ime i koja se nalazi tik uz palatu.

Ako volite hodati, kroz St.James Park za 20-ak minuta stižete pred Bakingemsku Palatu, al' ne očekujte da vas kraljica ili neko od njenog roda sa biskvitima dočeka na ulazu, pogotovo kad sastavi pljusak.

Nekom će možda pasti na pamet Pekam i pab iz jedne, kod nas nekada megapopularne serije. Istini za volju, ako zalutate u Pekam i odlučite da se raspitate o fenomenu zvanom „Only fools and horses“, većina domicijelnih će vas gledati u čudu. Prvo: serija je snimana prije 40 godina i malo ko se toga ovdje uopšte sjeća. Drugo: struktura stanovništva se ovdje dramatično promijenila (o čemu bi Karl imao dosta toga da kaže). Treće: u gradu ima nekoliko pabova pod nazivom „Nag's Head“ (Kobilja glava). U onom pekamovskom je, zapravo, snimljeno samo par bravura Del Boja i Rodnija Trotera, a umjesto njega možete svratiti do Covent Gardena. Osim Kobilje glave, tu možda naletite i na neku od rasprodaja firmirane garderobe (mada ne garantujem), jer  se ovdje, kao i u Oxford Street-u, nalazi ogroman broj radnji takvog profila.

Ako, poput mene, ne volite firmirano, onda je vrijeme da sa Covent Gardena ugrabite „Crnu liniju“ (Northern Line) i zapucate do Kemdena. Teško da ćete u svijetu naći prijemčiviju i bogatiju ponudu onoga što se svrstava pod alternativnu kulturu. Nemoguće je opisati čega sve ima tamo, iz prostog razloga što ima svega. Tatoo i piercing, nakit, garderoba, muzički instrumenti, namještaj, hrana, piće, umjetničke rukotvorine, vinil, antikviteti...Neviđeno. Plus svjetina sa svih strana planete.
Kad izgladnite, na svakom koraku imate lokalni specijalitet „Fish and Chips“, a ako niste za tu varijantu, probajte nešto originalnije. U glavnoj kemdenskoj ulici imate „Blues Kitchen“, sasvim pristojan pab-restoran u kojem sam odlučio da probam soma sa škampima. I donese meni soma simpatična crnkinja zvana Vanesa. Ja je, onako neupućen, upitah je li som iz Temze, a ona se odvali smijati, hoće da umre.

„Naravno da nije iz Temze, gospodine, somove dobijamo iz Španije!“
„Aha“, rekoh. „A škampi, jesu li bar oni iz Temze?“, i onda se oboje zacenismo. 

No, nije šala da u Temzu zaluta razno zvjerinje, pogotovo delfini, tuljani i kitovi iz Sjevernog mora. Takav slučaj je nedavno zabilježen i kod „O2“ arene, futurističkog kompleksa smještenog samo jednu metro stanicu od Kanari Vorfa, gdje sam bio smješten. U „O2“ se dešavaju mnoge bitne stvari, npr. koncerti. Sumnjajući da će mi se ikad više ukazati prilika da „MUSE“, taj melodični trio-fantastikus iz Devona, pogledam u Londonu, odletio sam u „O2“ i razgalio se uz ono što je neko svrstao pod indi-rock, a ja svrstavam samo pod rock. Razvalili su, ali plejlista je uglavnom bila sačinjena od posljednjeg albuma - „Drones“.

Ako vam se desi da u Londonu pomiješate noć i dan - ne paničite. Ako spavate samo par sati -nije ni to problem, što bi rekao jedan od ovdašnjih „novinara“, jer grehota je spavati u Londonu. Ako se negdje izgubite, samo potražite prvu stanicu „Tube“-a (metroa) i prateći oznake stići ćete na odredište. Londonski metro je tata svih evropskih metroa - 12 linija koje premrežavaju grad, za pola sata ste s jednog kraja na drugi. Zbog toga vjerovatno metroom na posao idu i oni koji u garaži imaju parkiran „Bentley“ ili „Rolls Royce“. Jednom takvom linijom možete do Trafalgar skvera i tamošnje Nacionalne galerije.

Nacionalna galerija je izuzetno mjesto. Presjek pet vijekova svjetskog slikarstva, od 16.-og do 20-og, sa imenima poput Karavađa, Mikelanđela, Velaskeza, Brojgela, Monea i Van Goga, možete vidjeti samo ovdje. Lično sam ostao oduševljen Rubensom i njegovim mističnim tamnim pejzažima poput „Povratka sa polja“ ili dramatikom koja kipi sa „Samsona i Dalile“.
Ja nisam, ali vi možete skoknuti i do Muzeja „Madam Tiso“ ili „Šerloka Holmsa“. Vrlo su blizu, prvi u ulici Marylebone, a drugi naravno u Baker Street-u gdje je genijalni Konan-Dojlov detektiv navodno živio.

Centralno mjesto na Trafalgar Skveru, kao simbol pobjede Britanaca nad Napoleonom 1805.godine, zauzima Nelsonov stub. Legendarnom admiralu, koji je u bici smrtno pogođen, pripisuju se najveće zasluge za brojne trijumfe britanske mornarice. Skver je mjesto gdje se održavaju proslave, koncerti, premijere filmova, razni performansi, ali i protesti onih koji se osjećaju obespravljenima, od feministkinja do anarhista.

Pravi dragulj koji kriju uličice oko Trafalgara su pozorišta - ima ih na desetine. U većini možete pogledati fantastične predstave-mjuzikle, kakvih ima još samo na Brodveju. Nakon premišljanja da li ući na „Fausta“ ili „Les miserables“, odlučih se za treću  (i najbolju) varijantu - Phantom of the opera. Pogledao sam ga tamo gdje je održana i premijera, prije tačno 30 godina - u „Her Majesty's Theatre“. Nemoguće je opisati ili prepričati svu raskoš i ljepotu Lojd Veberovog muzičko-scenskog spektakla, čiji mi akteri dva i po sata nisu dozvoljavali da trepnem. Ako ni zbog čega, zbog „Fantoma“ je vrijedilo doći u London.

Nemam još mnogo vremena. Teške teme poput mogućeg Brexita - odnosno istupanja UK iz EU, ostavljam Britancima. Dan „D“ im je 23.jun ove godine, a veliki problem, kao i kod nas, kako motivisati mlade da izađu na referendum. Ni najvispreniji analitičari se ne usuđuju da prognoziraju ishod. Od Trafalgara, kroz neonske zavjese i žamor Pikadilija, skrečem do Sohoa i paba „Crown“, gdje sam proteklih dana bio čest gost. Umjesto „Tetley's“-a salivam neku njihovu „Ale“ varijantu i hvatam se zadnjeg metroa do Kanari Vorfa, mjesta sa kojeg sam krenuo i na kojem ću završiti. Nadam se - i vratiti.



четвртак, 28. април 2016.

Vlada zabranila isplate

Jasno je kao dan još zbog neisplaćivanja podsticaja za poljoprivredu, kašnjenja subvencija za kamate mladim bračnim parovima, kašnjenje isplata za tuđu njegu i pomoć da Vlada Srpske nema dovoljno novca u budžetu. Sva kašnjenja resorni ministri su pravdali na različite načine i obećavali a zatim prolongirali zadate rokove isplata.

Na jedanaestoj posebnoj sjednici održanoj 11 i 12 aprila Vlada je praktično priznala da novca nema. Vlada je na toj sjednici donijela zaključak koji je proslijeđen svim ministarstvima a koji obavezuje sva ministarstva na obustavu bilo kakvih isplata do daljnjeg a koja se tiču sredstava iz budžeta.



уторак, 26. април 2016.

Goran Dakić: Cipelice boje lila

Dakić me preduhitrio, uglavnom zbog moje lijenosti mada se tješim da ne stižem od posla. U tekstu ispod o apsurdnom pravilu u NSRS. O iskompleksiranosti i nebitnosti. O odijelima koja se hrane umišljenim osjećajem važnosti.

Piše Goran Dakić
Cipelice boje lila
Prezirao sam, prezirem i preziraću svaku vrstu zabrana koje dolaze iz nečije umišljenosti i koje su ništa drugo do pokušaj da se budalastim kodeksima i naređenjima uspostavi prividni red nastao iz neposobnosti uspostavljanja pravog i istinskog, onog koji ne nestaje iz straha, mržnje, licemjerja i umne ljenosti. O čemu se pa sad radi?
Prije desetak godina, u danima privatizacijeGlasa, tadašnji glavni i odgovorni urednik (koji se prezivao Marić, a nije bio Boro), na jednom od beskrajno dugih i nepotrebno čestih redakcijskih sastanaka, donio je odluku: novinari i novinarke na posao moraju dolaziti samo i samo u cipelama! Otkaz i disciplinska se pišu svakome ko dođe ili naiđe u patikama!
Još ponešto je klovn sa leptir-mašnom brslao, ali i ovo je bilo čisti suvišak, pa ko bi i ostalo slušao i pamtio. Prezrenje prema postavljanim korisnim idiotima je, kako stoji u prvoj rečenici, već tada u meni bilo na snazi, pa sam na posao svakodnevno nosio ruksak u kojem su, dabome, bile cipele. Do vrata firme dolazio sam u patikama, onda bih obuvao cipele, špartao koji sat po redakciji, napisao tekst ili dva, ponovo mijenjao obuću i nastavljao svojim putem i poslom. Besmislena zabrana trajala je koliko i urednički mandat, mada je i to bilo predugo. Pa čemu sad ova retrospektiva, građani atinski?
Nedavno je stupio na snagu novi Pravilnik o javnosti rada Narodne skupštine Republike Srpske. Ovim pravilnikom, između ostalog, definisano je kako se novinari, snimatelji i foto-reporteri moraju oblačiti i obuvati. Pravilnik, koji je potpisao generalni sekretar NSRS, pod neprikladnom odjećom i obućom podrazumijeva “nošenje šortseva, helanki, mrežastih čarapa, čarapa sa nogavicama različitih dezena, dizajna i boja, patika i papuča, prekomjerno uske i providne odjeće za žene, sportske odjeće i trenerki”.
Još nije prošla ni naknada za odvojeni poslanički život, a pravilnik je odnio prvu žrtvu – moj drug Šaja iz “Nezavisnih” vraćen je iz prijemnog skupštinskog hola u redakciju, a sve zbog cipela koje su, kako Šaja reče, skupštinskim ciplolozima izgledale kao – patike! Istog ili narednog dana po nogama su dobili, ako se dobro sjećam, i novinari i snimatelji Federalne televizije, prnjavorske K3 televizije i banjalučka ATV. I propade umalo carstvo, a sve zbog patika par! Zašto? Odnosi s javnošću znaju.
Napravimo neke paralele: nesretnik s početka priče nije mario da li mu novinari znaju sva glagolska vremena, ali je itekako mario da li imaju cipele. Nekom mučeniku ili vjerovatnije mučenici u skupštini nije važno da li poslanici znaju sve padeže, ali je itekako važno da novinari ne odu u skupštinski klozet u patikama. Ni nesretniku, ni mučenici nije važno šta novinari pišu i šta poslanici govore, ali je i nesretniku i mučenici važno šta im je na nogama – patike pijačarke ili markirane cipele. Većina Marićevih novinara pisala je takve gluposti da one ne bi mogle stati ni u jedne cipele. Isto je i sa onim što govori većina sadašnjih poslanika. Nema broja za toliku bruku!
Stara priča o formi i sadržini, da. Ali i malo više od toga. Da li je zaista bitno da li su novinari u cipelama ili ne? Naravno da nije bitno. Čemu, onda, takva odluka? Razlog je, kao i uvijek, jednostavan: potrebno je projektovati zamišljenu moć prema onima na koje ta moć može da utiče. Potrebno je izmišljati blentava pravila i time sebi davati legitimitet. Potrebno je, na koncu, rovariti i činiti sve da se gluposti prihvataju kao naređenja višega reda. Samozadovoljni osmijeh onoga ko je osmislio ovo pravilo osobina je glupaka. Ne znam nijednog novinara koji bi došao u šortsu ili papučama u skupštinu; znam jednu ili dvije novinarke koje bi možda pokušale banuti u skupštinski restoran u tangama ili aerobik-helankama, ali njima to ni neće pasti na pamet. Ali ne znam nijednu osobu koja se nije posvađala s razumom, a koja misli da patike na novinarskim nogama ruše ugled jedne ustanove, pa taman to bila i Narodna skupština. Uostalom, novinari cijeli dan, tokom skupštinskih zasjedanja, čuče i kete i čekaju jednog, dva ili tri poslanika; trče za njima u restoran, trče za njima prije nego krenu u skupštinski hol, trče za njima kada siđu sa govornice. Stoje i slušaju. U patikama, gospodo, da, jer je tako lakše!
To, na koncu, nije ni bitno. Jer, ima i onih novinara koji će uvijek, bez obzira na pravila, doći i u skupštinu i na bazen, u cipelama. I to je u redu. I to je sasvim normalno. Nametanje zakona, propisa i pravilnika obrnuto je srazmjerno količini slobode. Ali, zašto bi o tome razmišljali oni koji svakoga mjeseca kupuju sebi novi par cipela i kaputić pride? Oni koji su, kako lijepo reče Lompar, cijelog života postavljani, a nikada birani. I kako dodade neko od beogradske boemske bratije: bića nedostojna prezrenja. Mojim kolegama novinarima, sa prve strane, imam da kažem ovoliko: u pomenutom pravilniku nigdje ne stoji da novinar ne može i ne smije u skupštinu ući – bos…

петак, 22. април 2016.

Štednja na sirotinji

Grad Banja Luka poslao je dopis na adresu banjalučkog Centra za socijalni rad u kojem traži da ova ustanova obustavi isplate jednokratnih novčanih pomoći. Od Centra se traži da isplate budu obustavljene do kraja juna odnosno do isteka drugog finansijskog kvartala.
Očigledno je da grad nema dovoljno sredstava za isplatu druge godišnje tranše ovoj ustanovi.
Informacija o obavještenju da novca nema dovoljno za Centar za socijalni rad pojavila se prije nekoliko dana a danas takva saznanja u razgovoru za BN televiziju potvrdila direktor Centra, Vera Sladojević.


Ona je potvrdila da su planirana izdvajanja iz budžeta grada na godišnjem nivou za ovu godinu za jednokratne pomoći građanima 440 000 maraka a da je do sada Centru uplaćen iznos od 110 000 za prvi kvartal. Iznos koji je potrošen. Za drugi kvartal koji teče ovoj ustanovi nije uplaćena ni marka. Što je u vezi sa dopisom i obavještenjem grada Banja Luka.

четвртак, 21. април 2016.

Ponuda SNSD-a PDP-u u Banja Luci

Javnost je u srijedu 20 aprila informisana o pismu koje je Gradski odbor SNSD-a poslao Gradskom odboru PDP-a. Pismo potpisuje Igor Radojičić, predsjednik Gradskog odbora SNSD-a a pismo je upućemo Zoranu Taliću, predsjedniku Gradskog odbora PDP-a. SNSD obavještava PDP da je spreman za razgovore i o mogućem zajedničkom nastupu na izborima kao i na saradnju u gradskoj upravi i skupštini. Zoran Talić, predsjednik Gradskog odbora PDP-a odbio je mogućnost saradnje sa SNSD-om u Banja Luci . Sve drugo bilo bi iznenadjujuće i politički korak unazad odbornika PDP-a koji važi za ako ne jedinog onda najkonkretnijeg kritičara banjalučke gradske vlasti na čelu sa SNSD-om u posljednjih nekoliko godina.
Pismo prenosim u cijelosti.

„Predsjedništvo Gradskog odbora SNSD-a Banja Luka utvrdilo je na svojoj sjednici, održanoj dana 13.04.2016 godine stavove i prijedloge u vezi sa predstojećim lokalnim izborima koji će se u Banja Luci i cijeloj Bosni i hercegovini održati u oktobru 2016 godine. S tim u vezi, Predsjedništvo je odlučilo da ponudi i razgovore o budućim medjustranačkim odnosima, razvoju Grada i mogućem zajedničkom nastupu na predstojećim izborima u Banja Luci. Među strankama sa kojima želimo razgovarati je i vaš Gradski odbor.

S obzirom da se izbori raspisuju 04. Maja 2016 godine, nakon čega teku rokovi za registraciju političkih partija, nezavisnih kandidata i koalicija, smatramo da bi naše razgovore trebalo održati početkom maja. Ukoliko Vaša stranka- Gradski odbor prihvata ponudu za razgovore, molimo da nas pisanim putem obavijestite na telefon-faks Gradskog odbora SNSD Banja Luka, sa mogućom ponudom termina za sastanak.

Nadamo se da je, u interesu našeg Grada, moguće obaviti konstruktivnu razmjenu mišljenja i uspostaviti temelje za buduću saradnju naših partija u gradskom parlamentu i gradskoj upravi.“


уторак, 19. април 2016.

O politici u Zvezdinom kopu

Posao se užurbano privodi kraju. Već redovna procedura. Polazak je zakazan za 15 časova. Bez gužvi na granicama na Novom Beogradu smo do 19. Jedna od rijetkih prednosti Arene nad Pionirom je ta što je nama Preko Drine bliža četrdesetak minuta beogradskog vremena.

Žena zna da sam u Beogradu. Oguglala a da i nije ko joj je kriv, sve karte sam joj na vrijeme otvorio. Stanoja ne zna, renoviranje stana u punom je jeku a ja otisao na utakmicu. Konstantno Marini govori kako mora da me pritegne.

Sezonske novinarski gospodin Darko Dragičević i ja ustupamo onima bez navijačkog staža. Greška, ostarili smo za kop noge jedva izdržavaju pluća se bune. Teže je nego igrati, doslovno.
Sat do utakmice, najduži sat za svakog navijača. Veličine se smjenjuju na parketu nekoliko metara dalje. De Kolo, Teodosić, Hajns...naši su svi veličine kako god okreneš. Zviždim Milošu a volim ga kao rodjenog. Oprostiće kao što sam i ja njemu čim je sirena odsvirala kraj.

Čekanje ubija. Kratim vrijeme u razgovoru sa Mejdancem sa adresom u Beogradu. Čovjek sa iskustvom iz Republike Srpske. Ne direktno političkim ali upućen je mnogo mada se trudi da ne prati previše. Kaže da čita blog, mora kad mu napadno iskače po Fejsbuku. Nema riječi hvale za vlast u Banja Luci nema ni za banjalučku opoziciju. Kroz riječ dvije opali po politici Preko Drine onda opali koju sočnu ka parketu.

Izbjegavam razgovor o politici u Srpskoj, skrećem temu na Srbiju. Kaže da ga u Srbiji zanima samo njegov privatni posao i Zvezda. Kaže neće 24 ni biti u Srbiji. Namjerno.
Konstatujemo na kraju da i Srbiji i Srpskoj nedostaje kao lijek za kvaran zub Treća opcija. Pitam ga ko je Treća opcija u Srbiji on se smije. Spominjem mu neka mladja imena u Srpskoj ali nemamo više vremena. Doslovno ni ja ni on. Perez Perez počeo da duva u pištaljku. Mi počeli da duvamo u Zvezdina jedra, jedrili smo ali Rusi imaju motor pod palubom.


Povratak natrag bez tuge. One košarkaške. Izlet u ljepši dio realnosti završen. Kod kuće čeka stan u renoviranju i cantimetar prašine na tastaturi. Pitam se ponekad isplatili je se uopšte više i brisati. 

четвртак, 14. април 2016.

Izborni konkurs


Gradska uprava Grada Banja Luka raspisala je konkurs za prijem 41 novog radnika. Konkurs je objavljen u Službenom glasniku Republike Srpske 11 aprila ove godine.
Grad traži prijem novih službenika u Gradskoj upravi i novih radnika u Gradskoj upravi.
Iznenadjujuće ako se uzme u obzir višak radnika u gradskoj upravi o kojem govore i odbornici ali o kojem je svojevremeno govorio i gradonačelnik Slobodan Gavranović koji je prošle godine obećao smanjenje broja radnika u gradskoj administraciji.

Nije iznenadjujuće ako se uzme u obzir da je Banja Luka u izbornoj godini i da je do izbora ostalo samo pola godine.

Grad Banja Luka javnim konkursom traži, izmedju ostalog, jednog radnika za održavanje objekata Poslovne zone Ramići. Biće primljeno i pet radnika obezbjeđenja Poslovne zone Ramići.


Ovo posljednje naročito je zanimljivo jer je prvi čovjek Grada pravdajući odluku da se skine rampa koja spriječava prolaz vozilima na Banj brdo tvrdio da Banja Luka ima ogroman trošak održavajući i plaćajući čuvarsku službu.


Grad Banja Luka traži jednog radnika koji će da obavlja posao kurira u Odjeljenju za komunalne i stambene poslove i poslove saobraćaja, dva čistača, jednog komunalnog policajca...

уторак, 12. април 2016.

Nisu poplavljeni ali je bilo posljedica- Nedjo Trninić ministar saobraćaja. Putevi i dalje bez odgovora.

Novca nema za poljoprivrednike, mlade bračne parove, tudju njegu I pomoć, borce ali zato ima za firme čiji su vlasnici u najtješnjim mogućim vezama sa predstavnicima vlasti u Republici Srpskoj.

Putevi Republike Srpske još nisu odgovorili na pitanja koja su im upućena u februaru a koja se odnose na način na koji su potrošena sredstva koja su Putevi dobili od Fonda solidarnosti. Putevi su novac tražili i dobili za sanaciju šteta od poplava na tri dionice za koje su mi izvori iz ovog preduzeća tvrdili da uopšte nisu stradale u poplavama. Putevi su od Fonda solidarnosti za tu namjenu dobili 5,5 miliona maraka.


Ministar saobraćaja Republike Srpske, Nedjo Trninić, potvrdio je u medjuvremenu da je tačno da ti putni pravci nisu bili poplavljeni uz ogradu da je ipak bilo nekih posljedica koliko on zna. Odgovor bez odgovora što i nije iznenadjenje jer uopšte nije nevjerovatno da ministar saobraćaja ustvari zaista i ne zna ništa o „sanaciji“ tri putna pravca.  „Sanaciju“ putnih pravaca novcem iz Fonda solidarnosti odradili su Mrkonjić putevi odnosno MG Mind.

Zanimljivo je da o načinu na koji se troše sredstva prikupljena u Fondu solidarnosti apsolutno ništa ne znaju ni poslanici Narodne skupštine. To su mi potvrdili odreda svi sa kojima sam razgovarao u posljednjih deset dana.

Evidentno je da upravni odbor Fonda solidarnosti odnosno Vlada sa novcem Fonda raspolažu ili su raspolagali kako žele bez bilo kakve odgovornosti.


ponedeljak 22. februar

Solidarni Putevi, pomažu Mrkonjić puteve!

Upravni odbor Fonda solidarnosti za obnovu Republike Srpske pod predsjedavanjem predsjednika Vlade kao predsjednika Upravnog odbora Željke Cvijanović odobrio je 22.07 2015 godine 5.540.000 maraka na zahtjev Puteva RS.
Novac je odobren za sanaciju šteta nastalih od poplava na tri putna pravca.
Crna Rijeka-Ugar, Gornja Vijaka-Razboj i Ukrina – Gornja Vijaka.
Najviše sredstava odobreno je za dionicu magistralnog puta M16 Crna Rijeka-Ugar, 2.840.000 maraka.
Moji odlično obaviješteni izvori iz Puteva Republike Srpske tvrde da su Putevi obmanuli Fond solidarnosti i predsjednika Vlade jer su novac tražili i za sanaciju putnih pravaca koji nisu oštećeni u poplavama. Isti izvori pojašnjavaju da u ovom slučaju nema krivice predsjednika Vlade jer Upravni odbor Fonda solidarnosti normalno vjeruje institucijama koje podnose zahtjev za sredstvima iz Fonda.


Izvori savršeno upućeni u dešavanja u Putevima napominju da putni pravac Crna Rijeka-Ugar nije bio poplavljen u majskim poplavama kako se navodi u zahtjevu Puteva. Tvrde da je to isto tako vrlo upitno kada su ostali putni pravci u pitanju.
Rehabilitaciju putnog pravca Crna Rijeka-Ugar rade Mrkonjić putevi u vlasništvu MG Minda.
Moji izvori tvrde faktura radova na rehabilitaciji ove dionice napumpana je na 2.840.000 maraka a stvarna vrijednost ne bi trebalo da prelazi jedan milion.
Ono što je vrlo zanimljivo projekat za izvodjenje radova na ovoj dionici naručili su i platili upravo Mrkonjić putevi koji su kasnije taj projekat prodali Putevima Republike Srpske. Zatim dobili posao na tom projektu.

Na putu se radi rekonstrukcija i podiže se tampon za šta treba gradjevinska dozvola koju izvodjač radova nema. U nekoliko navrata radovi su obustavljani ali su pod pritiscima nastavljani. Radovi su izvodjeni u sred zime iako su morali biti obustavljeni do kraja zimske službe jer se radi o puti prvog reda.

Putevi Republike Srpske nisu odgovorili na sljedeća pitanja poslata na internet adresu sa zvanične stranice Puteva RS.

Poštovani,

Molim Vas da mi odgovorite da li su sljedeće dionice puteva oštećene u poplavama 2014-te godine:

1. magistralni put M-16 dionica Crna Rijeka-Ugar
2. regionalni put R-474 dionica Gornja Vijaka-Razboj

3. regionalni put R-476 dionica Ukrina-Gornja Vijaka

nastaviće se...

субота, 9. април 2016.

Žičara

Švajcarski grad Crans Montana nudio je turističku saradnju gradnju Banja Luci. Ta ponuda na adresu prvih ljudi Banja Luke stigla je 2012 godine a na tu ponudu niko nikada nije odgovorio. Izvori iz gradske uprave uvjeravaju da su Švajcarci, izmedju ostalog, Banja Luci kao donaciju nudili polovnu ali očuvanu i iskoristivu žičaru koja bi bila iskorišćena na lokalitetu od Alibabe do vrha Banj brda.

Ponuda je propala iako su u pismu predstavnici švajcarskog grada ostavili i ime kontakt osobe koju treba kontaktirati da dodje do saradnje. Dovoljan je bio jedan telefonski poziv. Nepotrebno je napominjati kolika bi atrakcija bila žičara u Banja Luci i da bi vjerovatno obogatila turističu ponudu grada.

Priča oko žičare aktuelna je pogotovo nakon posljednjih dešavanja na Banj brdu odnosno pokušaja da se omogući saobraćaj svim motornim vozilima do spomenika na Banj brdu.
Ta nastojanja gradske vlasti predvodjene SNSD-om nastupila su nakon što je poslanik SNSD-a u Narodnoj skupštini otvorila motel i restoran na najpoznatijem banjalučkom izletištu. Prije toga rampa koja brani prolazak motornim vozilima nikome nije smetala.



Švajcarski grad Crans Montana, inače, jedan je od turističkih centara te zemlje sa akcentom na ski turizam. 

среда, 6. април 2016.

Nagradna igra, potraga za Botaničkom baštom


Tek što je u Banja Luci zatvoren konkurs za odabir rupe godine (gradske vlasti su istek roka za glasanje za rupu godine ozvaničile krpljenjem nekoliko rupa) banjalučka gradska vlast došla je na novu ideju. U Banja Luci, očigledno je, ne žele da sjede skrštenih ruku i pokušavaju da na sve načine animiraju gradjane najvećeg grada.
Ovaj put u pitanju je nagradna igra „Pronadji Botaničku baštu za koju je iz budžeta grada izdvojeno više od 100 000 maraka“. Nagrada je više nego vrijedna i gradjanin koji prvi pronadje Botaničku baštu biće nagradjen razgovorom za posao na kojem će umjesto opšteg utiska najviše bodova nositi znanje i struka.
Unutar zidina gradske administracije nude i malu pomoć u potrazi za zadatim objektom. Nalazi se tamo gdje najljepšeg sunca sjaj grije nove snage sa beskorisnim diplomama. Ali je vrlo teško uočljiva.


Da bi potraga bila što zanimljivija gradska vlast je objelodanila da je za Botaničku baštu iz budžeta grada izdvojeno 32000 KM 2010-te godine, 35000 KM 2011-te godine, 25000 2012-te, 10000 KM 2013-te godine. Da bi misterija bila veća ostaje nepoznato koliko je i da li je za taj projekat ranije izdvajano novca gradjana Banja Luke.

Nagradno pitanje plus glasi „Kakve veze sa pričom Botanička bašta ima bivši gradonačelnik Banja Luke Dragoljub Davidović"?. Ukoliko niko od gradjana ne ponudi tačne odgovore oni će se krajem mjeseca naći na ovom blogu.


Srećna potraga.

уторак, 5. април 2016.

Zdravstveni sektor na izdisaju

Upravni odbor Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske donio je odluku kojom se planira novo kreditno zaduženje Fonda u iznosu od 43 miliona maraka. Takvu odluku treba da potvrdi i odobri ministarstvo finansija. Kredit će ukoliko bude realizovan biti iskorišten za pokrivanje tekućih obaveza. Što i jeste najveći problem.


Odluku o novom zaduženju u Fondu pravdaju činjenicom da nije ostvaren planiran prihod od uvodjenja novih akciza na duvan i alkohol ali i time što se u Republici Srpskoj ne uplaćuju doprinosi za zdravstvo.
Prema priznanju Fonda zdravstvenog osiguranja zbog neuplaćivanja doprinosa Fond je u gubitku 79 miliona maraka.

U 2015 godini prema podacima Fonda nisu uplaćeni doprinosi za zdravstvo za 37 400 radnika ni za jedan mjesec. U Fondu napominju da im je kredit neophodan kako bi se omogućilo nesmetano ostvarivanje prava osiguranika odnosno kako se ne bi uskraćivala prava iz zdravstvenog osiguranja.

Što znači da to sada već nije moguće. To i nije novost jer je Fond zdravstvenog osiguranja u decembru prošle godine pisao upravi banjalučkog Kliničkog centra kada je Klinički centar obaviješten da do kraja godine prima samo hitne slučajeve jer je Klinički centar u tom momentu već bio potrošio sav novac koji je bolnica imala na raspolaganju od Fonda a u Fondu nije bilo dodatnog novca.

Zanimljivo je svaki put podsjetiti kada se priča o zdravstvu u Republici Srpskoj kako su ministar zdravlja Dragan Bogdanić i predsjednik Vlade Željka Cvijanović  u više navrata istakli kako je zdravstvo Srpske na vrlo zavidnom nivou i medju najboljima u regionu.

P.S. Nakon najave ministra Bogdanića da će Republika Srpska nabaviti aparat za tipizaciju tkiva čijom kupovinom bi bila omogućena kadaverična transplatacija bubrega još se ništa nije desilo.
Aparat košta, u odnosu na sredstva koje Srpska izdvaja iz budžeta za usluge dijalize, tričavih dva miliona maraka.



петак, 1. април 2016.

Isisavanje 2

Film Isisavanje drugi dio. Film o propasti Bobar banke i nestanku miliona maraka Republike Srpske.


https://www.youtube.com/watch?v=Ywpatu8ujp8